Naslovnica | English | Magyar | Italiano
Psihijatrija Novosti | Najave | Psihijatrija Arhiv | Foto galerija

Virovitica Pakrac Nova Gradiška Požega Našice Slavonski Brod Osijek Vinkovci Vukovar
pretraga po karti klikom na grad

Novosti
Psihijatrija - novosti
Najave
Psihijatrija - buduća događanja
Arhiv
Starije novosti i događanja
Arhiv
sadržaja
Odjeli psihijatrije
pri općim bolnicama
Slavonski susjedi
Odjeli psihijatrije izvan Slavonije
Grane psihijatrije
Bibliografija
Statistika
Različiti statistički podaci
Press Clippings
Psihijatrija i mediji
Liječnička drustva
Pregled liječničkih i srodnih drustava
Adresar
psihijatrijskih ustanova
Sponzori i donatori
Linkovi
Impressum



MarketingJanssen-Cilag

Priče o Slavoniji i Baranji

Baranja [268 KB]
prof. dr. sc. Pavo Filaković, prim. dr. med.


Baranja je svijet stvoren nakon stvaranja svjetova
po naravi božanskog raja, maštom Stvoritelja izmaštan
za gozbe stvaralaštva notom, slikom i stihom,
gdje svaki dan je blagdan

Lujo Medvidović

Povijest

Hrvati nastanjuju Baranju krajem VI st. - poslije propasti rimskog carstva.
Pokršteni su u VIII st. Krajem IX stoljeća dolaze Mađari koji se pokrštavaju i s zajedno s Hrvatima dosižu visok stupanj srednjovjekovne kulture
Turci preuzimaju vlast u Baranji nakon poraza ugarsko-hrvatske vojske 1526. na Mohačkom polju.
Pod okriljem turske okupacije Baranju naseljavaju i Srbi, dijelom kao izbjeglice, a dijelom u sastavu turskih postrojbi.
Baranja je oslobođena turske vlasti 1687. godine
Car Leopold I. za zasluge u ratu protiv turaka dodijelio je posjede Baranje:
- princu Eugenu Savoyskom (22 sela) i
- generalu Ivan Veteraniju (13 sela)

Nakon smrti princa Savoyskog 1736. njegov posjed nazvan Bellye (Bilje) preuzimaju Habsburgovci i stvaraju jedno od najuzornijih gospodarstava u Europi - Belje.
Beogradski režim 1918. okupira tada mađarsku Baranju, a 1919. Versailleskom razdiobom i formalno pripaja Baranju
i Belje Beogradu (Kr. SHS, Kr. Jugoslavija)
Trianonskim sporazumom 1920. godine Baranja je ipak podijeljena na 2 dijela – mađarski i jugoslavenski.
Baranja 1945. godine ulazi u sastav Hrvatske, ali šumsko gospodarstvo zadržava Beograd sve do 1991.

Beli Manastir

Beli Manastir – administrativno središte Baranje, sve do 1918. zvao se Pelmonostor
tj. Pelov samostan. Ime je dobio za vrijeme ugarsko hrvatskog kralja Bele IV, kada je 1227. ugarski palatin Moys de Daro u mjestu Pel sagradio samostan.
Nakon srpske okupacije Baranje 1918. i Versailleske razdiobe 1919., Srbija mijenja ime grada u Beli Manastir.
Naziv Pelmonostor srbi su loše preveli u Beli Manastir. Prefiks Pel preveden je u Beli po zvučnoj asocijaciji, bez ikakvog dubljeg smisla.

Kompleks Dvorac Tikveš

Smješten je između naselja Lug, Tikveš i Zlatna greda, u prostoru uređenih šuma i perivoja Parka prirode Kopački Rit
Sastoji se od: Dvorca (+ rezidencijalna vila), Ladanjske vile, Kapelice i pratećih objekata
Izgradili su ga u 19. st. članovi Teschenske loze obitelji Habsburg kao rezidencijalno, lovačko središte poznato u svjetskim razmjerima, ali zatvorenog tipa – za goste dvora i vladare.
Nakon Versailleske razdiobe, Ministarstvo financija Kraljevine Jugoslavije proglašava ga 1920. državnim lovištem.
Od 1941. do 1944. njime upravlja princ Albrecht Habsburg
Od 1945. je opet pod upravom Beograda, a u njemu često boravi Tito sa svojim uzvanicima
Od 1991. godine je u vlasništvu Republike Hrvatske.
U Domovinskom ratu je teško oštećen.
Od 1999. godine je dan na korištenje Javnoj ustanovi Park prirode Kopački Rit, koja ga sada obnavlja


Ivan Šarić Baća: Mata

JOSIP KOZARAC

(Vinkovci, 1858- Koprivnica, 1906), hrvatski prozaist - novelist, pjesnik i polemičar. Josip Kozarac, hrvatski je pripovjedač i romanopisac koji je živio u Slavoniji i o njoj pisao. Čitav je život posvetio slavonskoj zemlji, šumama i oranicama, opisujući u svojim djelima gospodarske, socijalne, političke, kao i kulturne prilike svog zavičaja. U svojim pripovijetkama i romanima obrađuje tematiku slavonskog sela, opisujući prisno i toplo, ali i vrlo kritički, ljude i prostore kojima je poklonio svu svoju stručnu i stvaralačku snagu. Radeći kao vrstan šumarski stručnjak u malim slavonskim selima uvidao je pogubnost tadašnjih ekonomskih i političkih previranja za opstanak slavonskog sela i seljaka - bio je svjedokom raslojavanja sela, umiranja starih tradicija, materijalne i moralne propasti onih koji se nisu uspjeli snaći u novom ekonomskom poretku. Shvaćao je pogubnost napuštanja zemlje, tog "mrtvog kapitala". To je zaokupljalo Kozarca i tjeralo da kroz svoju književnost uporno ponavlja poruku o njenoj neprocjenjivoj vrijednosti - u materijalnom i etičkom smislu.

Kozarac je bio prosvjetitelj. Učio je svoje čitatelje: "Sretan je onaj koji uspije biti gospodar svoje žene i sluga svoje zemlje." Posljedica prosvjetiteljskih Kozarčevih namjera je i crno-bijelo slikanje grada i sela. Pri tome je gradski život izvor svih nedaća, moralnih posrnuća i zastranjenja od prirodnog i dostojnog života, a seoski je idealiziran. Ipak, pisac ističe potrebu modernizacije poljoprivrede i uvođenje suvremenih metoda obrade zemlje koja bi privukla mlade, obrazovane ljude.

Najbolje stranice Kozarčevih djela su portreti likova koji su, izgubivši se u novom vremenu, potrošili život u uzaludnom traženju svoga mjesta i smisla življenja. Osobito su uspješno ostvarene suptilne, psihološke analize ženskih likova, često nesvakidašnjih slavonskih ljepotica. Impresivni su i opisi pejzaža kojima Kozarac zna opčiniti čitatelja. Mnogi tvrde da je Josip Kozarac jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca. On ništa ne uljepšava, skicira samo stvarnost i objašnjava što ne valja i kako bi trebalo raditi da Hrvatska, a na primjeru njegove rodne Slavonije, bude i bogatija za svoje stanovnike, i korisnija, kada je već sama po sebi i lijepa i bogata.

Djela Josipa Kozarca: Krčelići neće ljepote (1888), Slavonska šuma(1888), Mrtvi kapitali(1889), Među svjetlom i tminom(1891), Dona Ines (1890), Tena(1894), Tri ljubavi(1894), Mira Kodoličeva (1895), Tri dana kod sina( 1897), Oprava( 1899).Priče djeda Nike, Oprava, Biser-Katom, Naš Pilip, Poletarci, Živi kapitali (1937)

Životopis
Osnovnu školu je završio u Vinkovcima, gimnaziju sa dosta muke, ali je s oduševljenjem polazio studij šumarstva u Beču. Svoju mladost je proživio kao neobuzdani divlji sin prirode. Od jutra do mraka potucao se po poljima i livadama, loveći ribe, ptice, kukce. Dok su drugi đaci učili školske knjige, on je učio knjigu prirode. Započeo je kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje našao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Otac mu je bio narednik u Vinkovcima, a poslije očeve smrti ostaje na majčinoj brizi. Živio je u Slavoniji i njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju, koja se rastaje s krajiškim uređenjem i ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam i prodor stranog kapitala) koje utječu na moralni život slavonskog sela. On je pisac slavonske zemlje, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanstva, proslavljeni pisac. Čitav život posvetio je slavonskoj zemlji, šumama i oranicama, realno opisujući gospodarske, socijalne, političke i kulturne prilike svoga užeg zavičaja.

Stvaralaštvo
Susreo se sa europskim misliocima, od kojih mu je najbliži bio građanski mislilac Adam Smith, prihvaćajući njegove napredne ideje, ali i zablude. Usvojio je i Darwinove teorije koje je uspješno primjenjivao u šumarskoj struci. Veliko je bilo njegovo zanimanje i za Turgenjeva. Kozarac je u književnoj teoriji poznat kao kritički realist i pripovjedač. Započeo je s pjesmama, koje a August Šenoa pohvalio, ali ih nije objavio. Pokušao je pisati i drame, ali bez uspjeha. Okušava pisati novele, u čemu uspijeva književnost povezati sa stvarnim životom Ptića djeda Nike. Napisao je pripovijetke Biser-Katom, Naš Pilip, Poletarci, Krčelići neće ljepote, Slavonska šuma. U Slavonskoj šumi uspijeva samoga sebe postaviti u samo središte radnje i iznijeti najintimnije misli i osjećaje života. U njoj je dominantan osjećaj ushićenost i zanos za prirodom i njezine prirodne zakone. Divi se skladu prirode, savršenom mehanizmu njezinih zakonitosti, što je nevidljiva poluga života. Hrast smatra vladarom šume, svrstavajući ostala stabla u posebne klase, navodeći da među njima ima i takovih koji moraju drugom drveću naprosto služiti. U središtu njegovog zanimanja bili su i ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama, ali uvijek u društvenom, socijalnom okruženju, koji pod utjecajem zakona ne omogućavaju razvoj sela, ali niti gradova. Kritiku zla koja dolazi iz gradskih sredina i selo, oštro suprotstavlja likove i prilike u kojima su nastali u djelu Mrtvi kapitali. Prepoznaje se izvorni stav autora koji je siguran odakle dolazi svo zlo u Slavoniju, a kod čitatelja likovi i radnje izazivaju uzbuđenje i radoznalost.

U romanesknome opusu izrazito je prevagnula projekcija racionalne analitičnosti, poučnosti i moralke. U Mrtvim kapitalima dominacija je piščeve pouke u strukturi romana, iskazana u djelovanju i mislima Lešića, toliko transparentna da je to djelo u stručnoj kritici redovito označeno kao roman s tezom. Zauzimajući se za gospodarski, socijalni i moralni preustroj slavonskoga sela, što će ogledno posvjedočiti stanje Lešićeva imanja, stranice Mrtvih kapitala nerijetko nalikuju pamfletizirano intoniranim stranicama kakvoga gospodarskoga priručnika. U posmrtno objavljenome i nedovršenome romanu Živi kapitali (1937) idejni će se model ponoviti: zagovaranje povratka zemlji i njezinoj obradi, gospodarska obnova imanja, napuštanje ispraznosti činovničkoga života i njihova sumnjiva morala i sl. Upravo moralnim devijacijama khuenovskoga društva, napose njegova činovništva, te ljudskom gramzivošću za novcem i karijerom Kozarac je zaokupljen u romanu Među svijetlom i tminom. Zbog otvorene kritičnosti spram struktura vlasti pisac je imao velikih problema i s cenzurom, pa je roman morao pisati jezikom mnogo blažim nego je to prvotno namjeravao. Na planu priče i pripovijedanja Kozarčevi su romani obilježeni "simplificiranim narativnim arhetipom" šenoinske provenijencije, to znači pravocrtnim kauzalitetom zbivanja, sveznajućim pripovjedačem, antagonističkim i komplementarnim aktancijalnim odnosima, crno-bijelom tehnikom u prikazu likova te moralističkim dionicama s pozitivnim porukama. Kozarac je jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca, koji ništa ne uljepšava, secira samo stvarnost i objašnjava samo što ne valja i kako bi trebalo raditi.